Intervju

Šerif ef. Delić, Imam novog džemata "Nur"- St. Louis

MOŽDA MLADI JESMO, ALI NEISKUSNI NISMO

Razgovarao: Š. Džidžović

Prvog aprila, baš na dan kada svijetom kruže prvoaprilske šale, Sent Luisom je krenula ozbiljna prièa o registrovanju novog – „treæeg džemata”.  Ova vijest ne bi bila neobièna u normalnim svjetskim muslimanskim zajednicama koje broje 70,000 ljudi. Na ovaj broj stanovnika ni sedam džemata nije mnogo. Ali kod nas, meðu Bošnjacima, ova vijest pukla je kao bomba jer se desio presedan. Prije samo nekoliko godina epitet „prvi džemat”, po broju èlanova, nosio je ICC (Islamic  Cultural Center), „drugi džemat” zove se Bosanski islamski centar na èelu sa imamom Kuniæem, a u aprilu ove godine „treæi džemat“ osniva se i postaje džemat „Nur“ na èije èelo dolazi imam Šerif Deliæ.

U žargonu Svjetskog nogometnog prvenstva, danas slika „džematskog prvenstva“ u St. Luisu izgleda potpuno drugaèija. Na tabeli ubjedljivo vodi Bosanski islamski centar i zasluženo nosi epitet „prvi džemat“. Na drugom mjestu je džemat „Nur“, dok samo dno tabele èvrsto drži ICC - St. Louis. Šta se desilo sa ovim džematom koji veæ godinama gubi sve „utakmice“ na terenu rado bih upitao njihovog „selektora“ meðutim, on demonstrativno (iako mu je u nekoliko navrata ponuðeno) odbija da bude intervjuisan za naš list, a ne dozvoljava nam ni pristup na teren.

Zato pišem o uspješnim džematima i njihovim imamima. O uspješnim biznisima i njihovim vlasnicima i tako dalje.

U današnjem 637. broju SabaH-a nek ostane zapisano da sam posjetio džemat „Nur” i nakon nepuna tri  mjeseca njegovog postojanja tamo zatekao skoro dvjesta mladih ljudi. Neka ostane zapisano da smo ja i moj sagovornik, Šerif ef. Deliæ bili jedini stariji od 32 godine. Zato sam ga izabrao da bude moj današnji sagovornik, koji  mi je rekao da je roðen 12. jula 1979. godine u Brnjicu, mjestu izmeðu Zenice i Kaknja. Otac Æamil i rahmetli majka Hamida mukotrpno su podizali njih petoro. Šerif – najmlaði pored još dva brata i dvije sestre, još kao dijete sanjao je o tome da jednog dana postane imam. Zato veæ u svojoj 13 godini odlazi u Sarajevo i konkuriše za upis na Gazi - Husrefbegovu medresu. Bile su to ratne godine pa umjesto u opsjednutom Sarajevu, Šerif upisuje Elèi Ibrahim Pašinu medresu u Travnku.

- I tako sam ‘94 krenuo u medresu u Travniku. Rat je bio i padale su granate, dvije su pale na našu medresu. Bilo je i gladovanja, hurme smo jeli i krili se u podrumu. U treæoj godini desilo se nešto strašno. Majka, koju sam volio najviše na svijetu, preselila je na Ahiret. Bio je to težak udarac za mene, i dan danas osjeæam u nosu miris njenih dimija. Cio je moj ovodunjalièki život tog trenutka naletio na jedan krah, i ja bukvalno 4 mjeseca nisam ni išao u školu. Tada sam imao 17 godina, sjedio sam kuæi i tugovao za majkom. Samo sam se Bogu dragom molio. Nakon tri - èetiri mjeseca vratio sam se na medresu uz veliko razumjevanje direktora i profesora. Meni je moja Hamida puno znaèila u životu, bila mi je podrška, - sjeæa se Šerif jednog od svojih najtežih trenutaka života.

Nekoliko godina kasnije, taènije 1998. Šerif Deliæ završava medresu i opet se budi tuga za majkom. Sveèana ceremonija završnika medrese obièno dolazi uz prisustvo roditelja.

- Popeo sam se na drugi sprat i gledao sve moje školske jarane kako radost dijele sa roditeljima. Moji nisu bili tu. Bolilo me je iako sam razumio oca da i on pati i da nije zato mogao doæi. Jednostavno nismo bili kompletni. Zapalio sam svoju prvu cigaretu i zaplakao. Hajde Šerife biæe ti k’o lakše ako zapališ, govorili su mi drugovi. Nije mi bilo lakše, ni danas mi nije lahko bez nje. Vremenom sam se trudio da mi majku zamijeni narod. Uživao sam na ramazanskim praksama gdje je puno naroda bilo oko mene. Volio sam ja narod i osjeæao sam da i narod voli mene, mada mi je otac govorio „u životu ako budeš tražio da ti ljudi pomažu, propast æeš” i savjetovao me „spas ti je da naðeš oko sebe malu, ali dobru grupu prijatelja koju vodi ista ideja, tako æeš uspjeti u životu.”  Što sam stariji sve više shvatam njegove rijeèi i mislim da je bio u pravu, - zakljuèuje Šerif ef. Deliæ.

Po završetku travnièke medrese, Šerif Deliæ veæ 1999. godine dolazi u Sarajevo i upisuje Fakultet politièkih nauka. Godinu dana na tom fakultetu bilo je dovoljno da Šerif shvati da taj poziv u suštini ne voli.

- Onda sam upisao fakultet Islamskih nauka jer su mi odzvanjale majèine rijeèi koja je govorila: „Sine ako si kreno u nešto, idi do kraja.” Fakultet islamskih nauka je nešto posebno. Kad sam krenuo na taj fakultet, otac mi je rekao: „Sine ja imam 200 i nešto maraka penziju. Kako æemo?“ Ja sam znao kako æu. Radio sam u prvoj godini u auto praonici da bih zaradio za sebe. Stanovao sam u Studentskom domu na Bjelavama odakle sam bio trèao ujutro u sedam na predavanje a potom u auto-praunicu. Istina, jedan hadžija me pazio i dobro plaæao taènije preplaæivao me je jer je znao gdje njegov novac ide. Bilo je to naporno pa nisam mogao izdržati. Prekinuo sam i to školovanje, - sa žaljenjem govori Deliæ.

Prvo samostalno iskustvo imama Deliæ efendija stièe u džamiji na Kovaèima u Sarajevu. Bila je to 2000-ta godina. Sticajem okolnosti u tu džamiju na akšam – namaz dolazio je  zamjenik reisu-l-uleme hafiz Ismet ef. Spahiæ koji je u Šerifu Deliæu prepoznao dobar glas i smisao za voðenje džemata. Predložio ga je da preuzme tek upražnjeno mjesto mujezina u Begovoj džamiji.

- Meni je to bilo nestvarno. Ja, koji sam kao djeèak sanjao o tome da klanjam u Begovoj džamiji, sada æu da budem mujezin. Mujezin biti je u stvari jedna velika èast, a posebno u džamiji koja predstavlja centralnu Balkansku džamiju. Tu èasnu titulu sam nosio punih šest godina, - navodi Deliæ kojeg prekidam pitanjem kada i kako se oženio. Sav ozaren u licu prièa o tim danima.

- Bila je to 2005. godina i ja sam još uvjek bio aktivan u studentskoj asocijaciji iako sam bio mujezin. Kao predstavnik studenata za Zenièko-dobojski kanton èesto sam kontatirao sa ministrima i borio se za studentska prava. Na inicijativu pjesnika i dr. Džemaludina Latiæa organizirali smo audiciju na kojoj smo trebali izabrati djevojke i momke koji æe èiniti hor ilahija i kasida. Tu se pojavila „ONA“. Iako je stidljivo stajala u æošku, ja sam je primjetio meðu 50 ostalih koji su se prijavili. Kasnije mi je rekla da se zove Dženana i da je završila medresu. Tada je studirala Fakultet islamskih nauka. Godinu dana kasnije, nakon ponuðenog braka Dženana mijenja svoje prezime Srna u Deliæ. Od tada do danas ona mi je „desna ruka“ u svemu uz dvoje djece koje nam je rodila. Kæerkica Sara roðena je 20. septembra 2007, a sin Imran je roðen 25. jula 2009. godine u St. Luisu, tvrdi Šerif i na moje pitanje koje zvanje dobijaju žene koje završe medresu odgovara da one dobijaju zvanje „mualima“ što u nekom slobodnom prijevodu znaèi uèiteljica. Njen zadatak u islamu je da svoje steèeno znanje prenese na žene, posebno u prilikama kada to muška strana džemata nije u stanju uraditi.

- Ta mulaima – uèiteljica, posebno ako se udala za imama, je od velike pomoæi Islamskoj zajednici. Od nje se svakako puno oèekuje i ona mora u svemu da vodi žensku stranu džemata – pojašnjava Deliæ.

Amerika

Iz daljeg našeg razgovora saznajem kako je Šerif ef. Deliæ došao u Ameriku.

- Kao što rekoh, bio sam mujezin Begove džamije u Sarajevu. Moj prijatelj Nevres Mustafiæ i ja sjedili smo na sofama ispred džamije kada mi je on rekao da mu nude mjesto imama u Salt Lake City-ju. On nije mogao otiæi pa bi kao mene preporuèio. Ja sam se kod kuæe konsultovao sa suprugom Dženanom o tome. I tako, nakon odreðenih dogovora telefonom, ja sam se u maju 2007. našao u tom gradu. Do tada je taj džemat imao oko 30 èlanova ali za 12 godina nije imao imama. Obzirom da u tom gradu, po meni, živi oko 6,000 Bošnjaka dolazak imama je preokrenuo situaciju. Kada je hafiz Bugari dolazio u Salt Lake City veæ smo imali preko 300 aktivnih èlanova. Aktivno su radile omladinske sekcije, horovi, predavanja su se redovno držala a i svakodnevna druženja nisu nam nedostajala. Bilo mi je lijepo tamo. Sjedinio sam se i kroz uzajamnu ljubav džematlija prema meni,  i sve je išlo kako treba. Možda sam i pogriješio što sam ih napustio. Znate, Allahovi putevi su puni iskušenja, -zakljuèuje Deliæ.

Došli smo tako i do dijela razgovora o St. Louisu. Kako je došlo do toga da preðe iz St. Louisa ICC – St. Louis, na èiji je to poziv bilo, kako je obavljao imamski posao u Sent Luisu i zbog èega je otišao u New Jersey. I na kraju, zašto se vratio ponovo u Sent Luis u novi džemat po imenu „Nur”.

- Sve je poèelo i mnogo toga se dogodilo u protekle dvije godine. Taènije prije dvije godine kada je ICC St. Louis bio organizator 13. Bošnjaèkih susreta. Odbor ICC-a na èelu sa imamom Hasiæem predložili su mi da preðem kod njih. Teško je bilo moj pristanak objasniti džematlijama u Salt Lake City-ju, ali sam odluèio i onda otišao u julu na godišnji odmor u Bosnu i Hercegovinu. Neka tehnièka pitanja smo riješili e-mailom i ja sam došao. Èlanovi odbora su mi rekli da svoj rad fokusiram na rad sa omladinom. Bio je to oktobar 2008 – Ramazan. Osnovao sam grupu mladih ljudi koji su djelovali pod imenom „Omladinski krug Medina”. Do maja, za samo 6 mjeseci imali smo oko 400 prijavljenih èlanova. Drago mi je što ljudi, koji su malo obrazovani i u Americi, su primjetili da naša omladina ima èip u sebi za oèuvanje naše tradicije i kulture. Samo ga treba na pravi naèin aktivirati. O njima prièaju, ovakvi su i onakvi su. Mi smo krivi što su mladi ovakvi ili onakvi, i što nemaju drugog izbora. Nismo im ništa ponudili osim kafana. Zašto im ne ponudimo nešto što odgovara njihovim godinama?

Pitanje omladine

Je li to bio jedan od osnovnih razloga podjele mišljenja dok ste radili u ICC – St. Luis džematu, ili nešto mnogo krupnije?

- Uglavnom je bilo svega po malo. Kada smo ojaèali „Omladinski krug Medina“, budi se druga strana prièe koja je protiv tih nekih naèela, a koja se izdaju sa vrha naše krovne organizacije IABNA. Mi smo održali jedno omladinsko druženje gdje su došli mladi iz Èikaga, Detroita i Atlante i družili se uz pjesmu na jednom, može se slobodno reæi, akademskom nivou. Dok su mnogi iz Amerike èestitali, jedna grupa ljudi iz džemata je to oštro kritikovala. U tom trenutku ja nisam imao nikakav konflikt, osim što je druga strana imala konflikt shvatanja. Nije se mogla naæi u tom modernom shvatanju pristupa omladini pa onda i džematlijama. Htio sam kroz jednu drugu prizmu eksponirati omladinu. Htjeli su da me zakoèe. Kako da me zakoèe kad ja znam da sada trebam nešto važno uraditi u životu jer se nalazim u starosnoj dobi izmeðu 30 i 40 godina. Ako sada ne uradim, neæu poslije nikada ni raditi. Nisam ja to izmislio, to je jednostavno tako, jer je Bog to tako ostavio. Podsjetit æu vas da je prva generacija muslimana, ashaba Poslanika s.a.v.s bila uglavnom grupa mladih ljudi od 18 do 25 godina. Teško mi je kad èujem kritike upuæene meni i mladom imamu Enveru ef. Kuniæu – kao, mladi smo i neiskusni. Možda mladi jesmo, ali nismo neiskusni - sigurno. Iza nas je preko deceniju ozbiljog rada i odliènih rezultata. Zar to postižu neiskusni, pitam ja vas? I nismo ja i Enver efendija jedini. Hvala Bogu u Americi imamo sve više mladih, sposobnih odliènih imama.

Da se vratimo dogaðanjima u ICC-u. Sve što se desilo je proizašlo iz konflikta nerazumjevanja jednog modernog stava i druge uhodane šeme rada. Da pojasnim. Meni je puno draže vidjeti kad u džamiji ima 50 ljudi, nego dva èovjeka. A tih 50 ljudi, po nekima, a znamo mi otprilike ko su ti, èim doðe 50 ljudi - to je veæi pritisak na rad jer ljudi imaju svoje prijedloge. To je njihovo pravo. Ako se mi imami pozivamo da smo vjerouèitelji od poslanika, i ako se pozivamo na onaj dokaz da je ulema i imami nasljednici poslanika, zašto mi koristimo u liène svrhe te èasne titule. Mi zbog svojih nekad liènih interesa, ne govorim pojednièno, (ima ih takvih, nek se naðu sami u ovoj prièi), zaustavljamo jednu masu i proces buðenja islama i Bošnjaka onda postavimo pitanje gdje je naša odgovornost pred Bogom. A kako æeš sve to probuditi ako ne probudiš to u omladini. Ja sam na zadnjoj džumi pitao džematlije: da li æe ovdje biti Bošnjaka - muslimana za 20 - 30 godina, ako bude pristup omladini ovakav kakav jeste.

Bošnjaci u Sent Luisu

U Sent Luisu imamo jednu od najljepših džamija u dijaspori. Ona je dokaz bošnjaèke snage. Ne može meni neko reæi da Bošnjaci su mutavi – k’o što sam slušao. Ili Bošnjaci ne mogu - Bošnjaci ne daju. Ko bolan ne daje!? Mi imami æemo odgovarati i pred Bogom i pred ljudima. Mi imami moramo shvatiti da moramo prihvatiti kritiku. Džematlije molim, kad prilaze svojim imamima, da im prilaze sa jednom toplinom i da mu ukažu na nedostatke. U ovom kontekstu ja smatram da Bošnjaci, posebno u Sent Luisu su dokazali da žele, mogu i hoæe. Pitanje je modusa, kako da mi saèuvamo zajednicu i kako æemo našu naninu mahramu saèuvati. Kako baklavu saèuvati?

Ne slažem se sa onim koji kažu: „Nama je bitno muslimane saèuvati ovdje a u Bosni bit æe islama“. Slušao sam dr. Muniba Maglajliæa na fakultetu koji je rekao da je usko vezana bošnjaèka tradicija sa vjerom islama jer je proistekla u dobrim Bošnjanima. A sad ti doðe neki imam ili neki voða ove naše zajednice i govori ti da mi toliko ne trebamo vezu sa Bosnom. Nama je veli, bitno da saèuvamo ono što imamo ovdje, i da saèuvamo islam ovdje. Ne slažem se nimalo sa ovakvom konstatacijom, - završava pomalo ljutito Šerif ef. Deliæ. Dok on kratku pauzu koristi da proguta gutljaj hladnog napitka koji na 38 celzijusa stoji ispred njega koristim priliku da mu postavim „škakljivo“ pitanje:

Jesi li ti demonstrativno napustio St. Louis?

- Nisam. Odlazak iz Sent Luisa meni je mnogo teško pao. Èesto citiram rahmetli Izetbegoviæeva koji reèe: „ostani uspravan - kako æeš pognute glave, kud god da kreneš èeka te smrt...“

Kad sam ušao u avion da odem iz Sent Luisa, krenule su mi suze. Otišao sam ponižen. Ponizili su me pojedinci, mada ja od tih pojedinaca ne oèekujem nagradu - nego od Allaha dž.š. Ovdje Bošnjaci u Americi i Bošnjaci svugdje, kakvu god da prièu znaju o meni – dokaz te prièe je da sam se ja ponovo vratio, i da me nije stid onog što se prièa a nije istina. To što su mi stavili na leða – bujrum, ja sam sad ovdje i želim biti imam koji æe na islamsku zajednicu gledati onako kako su dokazali vjekovima to naši stari, da ustrajnost u radu u jednom modernom maniru donosi rezultate.

Zato u svom buduæem radu želim akcenat baciti na rad sa ljudima sa kojim želim promovisati naš lijepi bošnjaèki islam kroz razne aktivnosti. Konflikt jeste bio, a ja kad je u pitanju konflikt, ne volim da tu pravim neke šeme, nego se ja povlaèim u skladu sa uputom našeg Poslanika s.a.a.v. koji je rekao: „Ne ulazite u rasprave, jer je rasprava šejtanski posao.” Ja, da bih smirio strasti i umanjio eskalaciju konflikta do kojeg je bilo došlo, sam se povukao.

U svemu tome imao sam uz sebe jednu malo veæu grupu ljudi koji su me hrabrili i podržavali. Najveæi moj problem u svemu je bio taj, što ja nisam imao sreðen svoj status u Americi, pa sam bio uslovljavan sa raznih strana.  Sada je hvala Allahu i to sreðeno pa æu uskoro dobiti i „Grin kartu”.

Hizmet

Kada si otišao u New Jersey, radio si za tursku humanitarnu organizaciju „Hizmet”. Reci nam nešto o toj organizaciji.

- Da, sitina je. Pet i po mjeseci sam radio za tursku organizaciju „Hizmet”. To je organizacija koja se u sklopu svog programskog rada jednim dijelom bavi pitanjem zbližavanja muslimana Balkana. Kad se sve to desilo u ICC-u, ja sam dobio ponudu da odem u Clifton (New Jersey). Hizmet znaèi usluga, ali u ovom sluèaju konkretno znaèi usluga široj islamskoj zajednici a ne pojedincu. Znaèi hizmet vjeri u ime Allaha dž.š. Znaèi da si svakom èovjeku na raspolaganju za sve njegove probleme. U toku mog rada u tom periodu obilazio sam naše džemate na istoènoj amerièkoj obali. Tom prilikom imao sam priliku sresti se i sa osnivaèem i liderom „Hizmeta“, sa šejhom Fejtulahom Gulenom. On je lider koji se prije svega jako poštuje zbog djela koje ostavlja iza sebe. Takav jedan lider treba i nama u bošnjaèkom korpusu koji æe nas voditi i zaustaviti djelovanje po nekakvoj inerciji. Kad sam vidio u Cliftonu da u radiusu od nekoliko milja postoje èetiri turske škole, to me je oduševilo.

U sebi sam istovremeno imao potajnu želju da se nekad ponovo vratim u St. Luis svojim džematiljama koje sam zavolio i koji su mene zavoljeli. To više nije pitanje novca, ili plaæe ili zarade. To je pitanje ljubavi koja ljude veže i nema nikakve veze s plaæanjem. Alah mi je ispunio želju i sad sam ovdje.

Ovaj džemat je tek osnovan ali ga èine dobri, mladi i sposobni ljudi. Neka imena æu spomenuti, pa nek mi halale oni kojih se ovog trenutka nisam sjetio. Imamo jako dobre ljude i džematlije koji vode novi džemat „Nur” kao što su Amir Kundaliæ – predsjednik, Besim Hajriæ – potpredsjednik, imamo Aliju sekretara, imamo Nizama blagajnika, imamo Nedima koji je pomoænik blagajnika, imamo Kenana Kadiæa koji je u odboru za omladinu, imamo Amela Huseinoviæa, imamo Nasera Turnadžiæa koji je u Nadzornom odboru.

Ljudi kad vole imama - nikad ga neæe ostaviti, zakljuèuje na kraju Šerif ef. Deliæ za naš list.

Razgovor s povodom: Sead Numanović, glavni i odgovorni urednik lista “Dnevni Avaz”

BOŠNJACI U AMERICI PREDSTAVLJAJU CVIJET BOŠNJAČKOG NARODA

Razgovarao: Šukrija Džidžović

SabaH: Prisustvovali ste 15. Susretima Bošnjaka. Vjerovatno ste sredili utiske kada ste se vratili u Bosnu i Hercegovinu!?

User Rating: / 2
PoorBest 

MLADEN IVANKOVIĆ LIJANOVIĆ, predsjednik Narodne stranke Radom za boljitak i kandidat za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH:

NA OVIM IZBORIMA NEMAMO PRAVA NA POGREŠKU, JER OVOGA PUTA POPRAVKE NEMA

 

Razgovarao: Bedrudin Gušić

 

Gospodine Lijanoviću, jedna od ključnih riječi u naslovu Vaše stranke jeste rad. Međutim, kako u ovakvoj Bosni doći do rada (mislim na šire narodne mase)?

 

LIJANOVIĆ: Činjenica je kako je u Bosni i Hercegovini teška situacija u privredi. Isto tako je činjenica da je za trenutnu situaciju najviše kriva aktualna vlast koja vodi ovu državu bez ideje i vizije. Došlo je vrijeme da na vlast dođu sposobni, a ne podobni, ljudi koji znaju kako i kuda povesti ovu državu na dobrobit svih njenih građana, oni koji će nas izvući iz dužničkog ropstva. Samo domaća proizvodnja garantira nova radna mjesta i boljitak.

PROF. DR. JOSIP JURČEVIĆ, hrvatski povjesničar, političar i predsjednički kandidat na posljednjim izborima u RH:

REPUBLIKA SRPSKA JE SRBIJANSKA EKSPLOZIVNA NAPRAVA KOJA IZRAVNO PRIJETI SIGURNOSTI CIJELE JUGOISTOČNE EVROPE

Razgovarao: Bedrudin GUŠIĆ

Gospodine Jurčeviću! Neke su Vas medijske kuće u RH nazvale novom ikonom hrvatske desnice. Jesu li Vas ispravno pozicionirali?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Pokušaji da se golemo bogatstvo ljudske i događajne raznovrsnosti percepcijski svrstava u crno-bijelu, tj. političku lijevo-desnu šablonu su potpuno neobjektivni i zastarjeli. Ta šablona u Hrvatskoj se ukrijenila u vrijeme komunističkog jednoumlja, kad se pojmom lijevog označavalo sve što je partiji bilo poželjno, a pojmom desnog se napadalo i osuđivalo sve što komunizmu nije bilo po volji. Nažalost, u Hrvatskoj i danas veliku većinu moći, naročito u medijima, imaju nasljeđene komunističke strukture, koje nas i nadalje nastoje zadržati u duhovnom i materijalnom zarobljeništvu.

Moj svjetonazor i djelovanje temelje se na humanističkim vrednotama i načelima pluralne građanske demokracije, te socijalnosti, slobodarstvu i ljudskim pravima. Stoga je razumljivo da se nimalo ne sviđam neokomunističkim, kao i drugim nehumanim i nedemokratskim strukturama, pa njihove propagandističke napade doživljavam kao neku vrstu priznanja i ispravnosti mojeg životnog puta kojeg sam odabrao.

“Problem proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj” naziv je teme na kojoj ste magistrirali na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1997. godine. Zaista, ko su bili dominantne žrtve toga rata u Vašoj domovini?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru NDH se pored svjetskog vodio i okrutni građanski rat. Vojni i politički sukobi – u kojima je sudjelovala Njemačka, Italija, ustaše, četnici, komunistički partizani i druge skupine - su bili izuzetno složeni i promjenjivi, kako u pojedinim razdobljima, tako i na pojedinim područjima ili lokalitetim. Sukobi su se odvijali prema načelu „rat sviju protiv svih“. Sve strane su činile zločine, a žrtve su najčešće bili obični ljudi, koji su se protivno svojoj volji zatekli u različitim pogibeljnim okolnostima.

No, daleko najgore i najnemilosrdnije je bilo u zadnjih sedam mjeseci rata i naročito prvih poratnih mjeseci, kad je zločinački komunistički režim uspostavljao svoju vlast, te je neograničenim nasiljem vršio golema masovna pogubljenja, zatvaranja u logore, progone i pljačku imovine. Žrtve tog svekolikog komunističkog nasilja nisu bili samo zarobljeni vojni i politički protivnici, nego u najvećem broju obični građani za koje je komunistički sustav procijenio da bi mu mogli biti buduća politička opasnost.

O broju i strukturi žrtava u logoru Jasenovac postoje znatna odstupanja među povjesničarima/istoričarima/historičarima sa područja bivše SFRJ. Kakve su rezultate o tome polučila Vaša eventualna istraživanja?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Jugoslavenska država je u unutarnjoj i vanjskoj politici do krajnjih granica zlorabila temu žrtava rata, te nije dopuštala objektivna istraživanja niti bilo kakav slobodni javni govor o tome. Tako je režim problem žrtava rata na području Hrvatske sveo samo na jasenovački logor, a o njemu se samo licitiralo brojevima žrtava. U različitim prigodama i za različite političke potrebe izmišljani su nevjerojatno različiti brojevi žrtava. To jasno ilustrira podatak da se u komunističkim izvorima kao najmanji broj navodi tek 55 (pedesetpet) jasenovačkih žrtava, a kao najveći čak 1,4 milijuna (milijuničetristotisuća) žrtava. Između ta dva krajnja broja, svatko je u komunizmu za svoje potrebe navodio niz drugih proizvoljnih brojeva žrtava jasenovačkog logora, i uvijek se pronašao nekakav „stručnjak“ koji je jamčio da se radi o navodno neupitnoj istini.

Nažalost ni nakon 1990. g. nije se promijenila situacija, te se i nadalje ratuje neutemeljenim brojevima jasenovačkih žrtava, a sve podupiru stari ili novi „stručnjaci“, pa su se na internetu i u obliku knjiga pojavili i lažni poimenični popisi žrtava.

Prema tome, za sada je jedino pouzdano i žalosno, da ne znamo broj žrtava koje su stradale u Jasenovcu. A broj ratnih žrtava u Jasenovcu bi se mogao dosta pouzdano utvrditi, jer su u ratu vođeni višestruki popisi osoba koje su upućivane u Jasenovac, ali ovi dokumenti su nakon rata odneseni u Beograd i nisu dostupni istraživačima. No, usprkos tome, nedvojbeno je da je Jasenovački logor bio zločinačko mjesto u vrijeme postojanja NDH, kao i nekoliko godina nakon rata kad su ga kao logor nastavile koristiti jugoslavenske vlasti.

Tema “Represivnost jugoslovenskog sustava u Hrvatskoj 1945. godine”, na kojoj ste doktorirali 2000. godine je, na neki način, bila čista analogija Vašeg znanstvenog istraživanja. Iako je tema sama po sebi  preširoka (i preduboka), ipak, možete li ukratko eleborirati njene temeljne postulate?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Poratna represija komunističkog režima bila je jedna od najvećih tajni jugoslavenske države, te se o tome javno nije smjela progovoriti ni jedna objektivna riječ. Radilo se o sustavnim i različitim zločinima golemih razmjera, a najteža su bila sustavna masovna pogubljenja na prostoru cijele države. O tome zločinu najkonkretnije svjedoči približno 1.500 masovnih prikrivenih grobišta koja su do lani evidentirana na području Slovenije i Hrvatske, a i nadalje se učestalo otkrivaju nova grobišta.

Moje istraživanje najviše se oslanjalo na jugoslavenske komunističke dokumente koji su bili nedostupni prije 1990. godine. Svrha je bila iznutra saznati dublje idejne, normativne, organizacijske i druge uzroke, motive i okolnosti golemih poratnih zločina. Utvrdio sam da su komunistički zločini bili duboko idejno i politički utemeljeni, tj. da je komunizam zločinačka ideologija, te da se jugoslavenska komunistička struktura cijeli rat temeljito organizacijski, psihološki i normativno pripremala za fizičke obračune s golemim brojem osoba i institucija, te za poptuno svjetonazorsko i duhovno zatiranje svekolike nekomunističke civilizacijske baštine. Glavni organizator, nalogodavac i nadzornik zločina bio je vrh Komunstičke partije Jugoslavije na čelu s Titom.

Nažalost taj komunistički pripremani zločin je ostvaren u najgorim, najradikalnijim i najtragičnijim razmjerima u poraću, a nakon toga je gotovo pola stoljeća nastavljen u drugim oblicima. Još uvijek su prikriveni tragovi tih zločina i dosezi njihovih posljedica. Komunističke strukture su se preselile i preuzele moć u svim formalno demokratskim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije, te se onemogućava suočavanje sa tragičnim posljedicama tih zločina, kao i suočavanje sa činjenicom da su na čelu svih ratnih tragedija i pljački nakon 1990. g. stajale iste komunističke strukture.

Vjerujem da ne postoji koncenzus među hrvatskim znantvenicima-povjesničarima i političarima kada je riječ o postojanju NDH, naprimjer. Ima li šanse da se u nekoj budućnosti dođe do kakvog-takvog koncenzusa u odnosu na taj dio hrvatske povijesti, u ime ISTINE i generacija koje dolaze?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Za imalo objektivnog istraživača nije sporna osnovna činjenica da je režim NDH bio totalitaran i da je počinio niz različitih zločina: od prihvaćanja rasnih zakona do konkretnih zločina u logorima. Međutim, komunizam je tu činjenicu teško zlorabio kako bi se čak i hrvatskim naraštajima koji su rođeni nakon rata pripisivala krivnja za zločine NDH. Pod tim propagandističkim izgovorom komunistički režim se obračunavao sa svim nekomunističkim idejama te socijalnim i nacionalnim pokušajima u Hrvatskoj i hrvatskom iseljeništvu, pa su čak i neposlušni hrvatski komunisti proglašavani ustašama. Primjerice, tu sudbinu su iskusili Hebrang i proljećari, kao i Šuvar i Račan krajem 1980-ih, te Tuđman nakon 1990-ih. Taj rasistički pristup na djelu je i danas kod (neo)komunističkih i nekih drugih istraživača i politika u Hrvatskoj i izvan nje, a svrha je s time držati u kolonijalnoj ovisnosti hrvatsko društvo i državu.

Prema tome, imperativ je hrvatskog društva suočiti se sa povijesnim istinama, jer se jedino tako može buduće naraštaje osloboditi od svih teških tereta koje nosi oživljavanje povijesnih krivotvorina. Tu je bit i ishodište sporova i neslaganja među povjesničarima, političarima i ostalima.

Nezaobilazni segment iz Vašeg životopisa jeste i priča o Hrvatskom proljeću 1971. godine. Kako u kontekstu tih događanja u Hrvatskoj ocjenjujete ulogu Savke Dapčević Kučer i Mike Tripala, s jedne strane te Milke Planinc, s druge i da li je to bila uvertira u neko drugo Hrvatsko proljeće koje je uslijedilo 20 godina poslije?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Kao brucoš, 1970. g. veoma aktivno sam se uključio u Hrvatsko proljeće te imam to iskustvo, a sada tu temu znanstveno istražujem. Hrvatsko proljeće bio je najsnažniji i najdulje organiziran hrvatski nacionalni i socijalni pokret u hrvatskom društvu 20. stoljeća. U njemu su sudjelovali svi slojevi i strukture hrvatskog društva, a institucijski nositelji bili su pretežiti dio partijske vlasti u Hrvatskoj, Matica Hrvatska i Sveučilište. Usprkos idejnim i drugačijim razlikama među proljećarima, zajednički je bio osjećaj i htjenje za postizanje socijalnog i nacionalnog boljitka. No, represivnost komunističkog sustava i međunarodne okolnosti su pomele tu golemu energiju i zanos zajedništva koji su tada stvarno uspostavljeni. Savka i Tripalo bili su javni simboli proljećara, a Milka Planinc, Račan, Šuvar i neki drugi bili su dio čvrste režimske batine koja je obračunavala s osobama i idejama Hrvatskog proljeća.

Slom Proljeća raspršio je sinergiju u svim prostornim, životnim i idejnim smjerovima: od zatvora do samozatajnosti društvene margine, te od Hrvatske do hrvatskog iseljeništva. Međutim, u svakom proljećaru ostala je sačuvana ideja i osjećaj uzvišenog iskustva zajedništva. Stoga nije čudno da su proljećari u domovini i iseljeništvu bili akteri i nositelji demokratskih procesa 1990-ih, a njihova djeca dragovoljci koji su se zanosno suprotstavljali srbijanskoj oružanoj agresiji.

Postoji li dovoljna vremenska distanca da se znanstveno ocijeni odnos predsjednika Tuđmana prema BiH (pa prema tome i dijelu Hrvata u mojoj domovini)?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Suvremena povjesnica raspolaže znanstvenim metodama koje omogućuju objektivna historiografska istraživanja i interpretacije. Takozvana povijesna distanca je izmišljena s lošim stručnim i političkim namjerama, kako bi se pobjeglo od istraživačke i političke odgovornosti, te kako bi se - u vremenu kad više nema živih svjedoka i kad mnogi povijesni izvori nestanu - moglo činjenice i interpretacije prilagođavati različitim potrebama.

O povijesnoj ulozi i postupcima F. Tuđmana -općenito i u odnosu prema BiH - više sam puta javno govorio i pisao, uključujući i ekspertizu za potreba Haškog tribunala, a što je nedavno objavljeno kao knjiga. Nažalost, zbog političkih i drugih potreba javnosti se nametnula potpuno krivotvorena činjenična i vrijednosna slika o događajima proteklih 20 godina, pa tako i o ulozi F. Tuđmana.

Najkraće rečeno, Tuđmanov odnos prema BiH i drugim temama se može sada i ubuduće promatrati na barem dva osnovna načina. Jedan način je emotivno-psihološka dimenzija o kojoj se može spekulirati i koja nikada neće biti do kraja utvrđena, kao ni kod drugih osoba. Međutim, kad se radi o Tuđmanu kao instituciji Predsjednika RH, onda se s velikim pouzdanjem, na temelju dokumenata i postupaka može rekonstruirati i njegov odnos prema BiH. Tuđman je bio veoma svjestan geostrateške, vojničke, političke i drugačije važnosti prostora i države BiH za državu RH, kao i obrnuto. Prvo, bilo mu je potpuno jasno da je oslobađanje okupiranih dijelova RH bitno i na više načina vezano za ishod vojnih i političkih događaja u BiH. Znao je da bi se u slučaju međunarodnog priznavanja podjele države BiH isto tako dogodilo i priznavanje samostalnosti okupiranih dijelova RH. Znao je da se podjela BiH ne može dogoditi, a pogotovo ne može opstati voljom država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, nego samo voljom moćnih međunarodnih silnica, tj. svjetskih sila i međunarodnih organizacija (UN, EU, OESS itd.). Znao je da je BiH međunaroidno priznata država i da se ta činjenica može veoma, veoma teško promijeniti, a ako se i promijeni to se može dogoditi samo u dužem vremenskom procesu. Zbog toga su Tuđman (kao Predjednik RH) i Vlada RH pružali neuobičajeno golemu vojnu pomoć Armiji BiH i HVO-u, te brojne druge vidove pomoći državi BiH i njenim stanovnicima u BiH i u izbjeglištvu.

Tuđman je - obzirom na svjetske, europske i južnoslavenske okolnosti prve polovice 90-ih - bio i previše skučeni real-političar. Prvi, glavni strateški interes RH je bio reintegrirati okupirana područja, te je ostvarenju toga cilja Tuđman podredio sve druge svoje predsjedničke postupke. Međutim, pogrešno je i jednostrano doživljavao međunarodnu zajednicu kao monolitnu, te je njoj i svakomi prosječnom mneđunarodnom birokratu pripisivao preveliko značenje, moć i povjerenje. Primjerice, zbog toga je brzopleto i neodgovorno potpisao i katstrofalni Plan Z-4.

Na tragu ovoga se može iščitavati i njegovo postupanje prema BiH. Naime, Tuđman i RH su i u ovome postupali krajnje reaktivno, pa su RH i HZ(R)HB jedini, prvi i bezpogovorno potpisivali sve moguće međunarodne planove za BiH, a ti planovi su bili međusobno neusklađeni ili potpuno kontradiktorni. Isto tako, katastrofalna je bila odluka Tuđmana (tj. RH, ali i države BiH) da se prema nekim međunarodnim zahtjevima ujesen 1995. g. zaustavi pobjednička akcija oslobađanja Banja Luke. Glavni sadašnji i budući problemi u BiH i šire mogli su tada biti jednostavno riješeni. Poseban problem bile su goleme slabosti i Tuđmana i RH i BiH u kadrovskoj politici, što je dijelom bilo zadano povijesnim okolnostima ali i velikm sustavnim kadrovskim propustima Tuđmana i drugih, što se nepovoljno prelamalo i na situaciju u BiH.

A postoji li znanstveni stav u RH prema čuvenom Karađorđevu, odnosno navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli BiH? Uostalom, jeste li se Vi bavili istraživanjem navodnog dogovora u tom nekada poznatom Titovom lovištu?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Navodni dogovor Milošević-Tuđman o podjeli BiH je obavještajno medijska konstrukcija za srbijanske i određene međunarodne političke potrebe, a to je jasno i pri površnoj dokumentarnoj analizi. Naime, od 1990. održavali su se mnogobrojni i veoma različiti sastanci čelnika novonastalih država. Sastanci su bili dvojni, trojni, šeterojni, s pratnjom i bez nje, itd. Razgovaralo se o svemu i svačemu, a najčešće je svatko držao svoj govor, a dogovori nisu postizani ni o čemu. Karađorđevo, je bio jedan u nizu takovih sastanaka, bez ikakvih povijesnih učinaka.

Isto tako se Tuđman sastajao više puta s Izetbegovićem, a Izetbegović s Miloševićem. Međutim, ni Tuđman ni Izetbegović nisu sklopili nikakv imalo značajan dogovor s Miloševićem, iako o tome kruže obavještajne glasine.

Ako procjenjujemo značenje svih tih sastanaka, onda je nedvojbeno da su uvjerljivo najvažniji bili neki sasatanci Tuđmana i Izetbegovića, na kojima su postizani i veoma važni dogovori i potpisivani izuzetno važni dokumenti, koji su imali važne povijesne učinke. Primjerice, 21. srpnja 1992. g. Tuđman i Izetbegović su potpisali najvažniji dokument „Sporazum o prijateljstvu i suradnji“, te početkom ožujka 1994. seriju Washingtonskih sporazuma.

Da li je, u izvjesnom smislu, tabu tema u Hrvatskoj likvidacija generala Blaža Kraljevića i ima li njegovo ubistvo političku pozadinu?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Nažalost, zbog naznačene neokomunističke situacije u Hrvatskoj, mnoge važne teme su prešućene ili krivotvorene, a većina njih nedvojbeno ima političku pozadinu. Tako je i sa zastrašujućim ubojstvom generala Blaža Kraljevića. O tome se u Hrvatskoj pisalo 1992. i u nekim prigodama kasnije, ali nikada s namjerom da se utvrdi istina. Isto je i sa djelomičnim (polu)službenim istragama u RH i u BiH.

No, iz dostupnih činjenica i šireg konteksta tadašnjih i sadašnjih događanja je potpuno jasno da je ubojstvo Kraljevića bio jedan od serije događaja koji su nanijeli golemu vojnu i političku štetu državama RH i BiH, te hrvatskom i bošnjačkom narodu. Ono što nas najviše žalosti i zabrinjava je činjenica da su u tima događajima, zbog zabluda ili po neprijateljskom zadatku, sudjelovali dijelovi hrvatskih i bošnjačkih institucija, te pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda.

Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da će 1993. godina ostati zabilježena crnim slovima u povijesti bošnjačkog i hrvatskog naroda u BiH, jer su prvi puta u historiji ratovali jedni protiv drugih. Šta mislite, da li je KOS bio umiješao svoje prste u taj scenarij?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Ne samo što su ovi događaji iz 1993. g., sami po sebi, tragični i za hrvatski i za bošnjački narod, nego su oni i potpuno apsurdni. Odnosno, za njih nije bilo nikakvih razumljivih konkretnih ni vojničkih niti političkih razloga. To nas nužno vodi do razumnog pitanja: kome je to koristilo? Odgovor je krajnje jednostavan i lagan. Korist, kratkoročnu i dugoročnu te višestruku, imao je srbijanski agresor, što nas upućuje na zakljkučak da su srbijanske službe i vjerojatno neke međunarodne službe odradile scenarij prije i poslije samih događaja.

Bit je bila da zločine nad bošnjačkim i hrvatskim civilima operativno izvrše pojedine postrojbe HVO-a i Armije BiH, te da se tako posije dugoročno sjeme zla i, drugo, da se srbijanska agresija na BiH prikaže medijskom i političkom propagandom kao građanski rat naroda u BiH. To je Srbiji tada bilo potrebno jer su je svjetski mediji i većina politika osuđivale za agresiju i zločine, pa je teza o građanskom ratu vodila i ravnoteži krivnje svih strana. Isto tako, djelomični sukobi između ARBiH i HVO-a i zločini nad civilima usporavali su zajednički optor agresoru. Nažalost, Srbiji i njenim međunarodnim pokroviteljima je tada uspjelo ne samo ostvariti sve te učinke, nego i do danas zadržati tu neistinitu percepciju i njene posljedice.

Stvarno, sukob između nekih postrojbi ARBiH i HVO bio je u svakom pogledu djelomičan. Sukobi su bili niskog intenziteta, bili su kratkotrajni i s ograničenim kapacitetima, a događali su se na nekim lokalnim razinama samo u srednjoj BiH i mostarskom području. Istovremeno, na većini drugih dijelova BiH, trajala je neprekinuta suradnja između ARBiH i HVO-a.

Nedavno sam Vas gledao u emisiji “Otvoreno” HRT-a, u povodu hapšenja Ejupa Ganića u Londonu. Veoma ste znakovito izložili svoju tezu o političko-diplomatskom uspjehu srbijanske politike, a potpunom neuspjehu vanjske politike RH i BiH, u kontekstu slučaja Ganić. Hoćete li i za naše čitatelje pojasniti te svoje tvrdnje?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Objektivno govoreći, najveći uspjeh srbijanskih psihološko-političko-diplomatskih oblika rata od 1990. do danas je što uspijevaju razbijati logičnu i praktično nužnu političku, sigurnosnu i drugačiju suradnju između država i naroda koji su stalne žrtve velikosrbijanske politike i česte žrtve srbijanske oružane agresije. To za Srbiju nije nimalo jednostavan posao. Jer 1990. g. je bilo potpuno jasno što će se događati, a srbijanske žrtve ipak nisu surađivale. Srbija je deset godina vršila oružanu agresiju na susjedne gotovo potpuno nenaoružane države; Hrvatsku, Sloveniju, BiH i Kosovo; ali je uvijek ratovala samo protiv jedne države. Koliko je to bilo važno za postizanje srbijanskih ciljeva pokazuje činjenica, da je kratkoročna puna vojna suradnja RH i BiH brzo nanijela seriju poraza Srbiji, koja se spasila međunarodnim mirovnim pregovorima, nakon kojih sve više slabi suradnja između RH i BiH.

Taj specijalni rat s kojim Srbija razbija suradnju svojih žrtava sada je na novom vrhuncu, jer je Srbija prvi put nakon 2000. godine odlučila krenuti u novu specijalnoratovsku međunarodnu ofenzivu: nalaže međunarodno uhićenje Ganića i traži zabranu obilježavanja Oluje.

Ključne za ove uspjehe Srbije su prosrbijanske strukture u državnim i društvenim sustavima RH i BiH. Možete ih prepoznati po seriji različitih i sve bržih i sve radikalnijih prosrbijanskih poteza. Primjerice, u RH medijski i politički opravdavaju uhićenje Ganića, a u BiH podupiru traženja zabrane obilježavanja Oluje. Ili što je još opasnije, na najvišim razinama vlasti u RH sve otvorenije pripremaju i već medijski otvoreno najvaljuju povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije.

Koliko god možemo govoriti o uspjehu Srbije, to je istovremeno još veći poraz i vanjskopolitičkih i cjelokupnih upravljačkih struktura država RH i BiH. Ako smo početkom 90-ih mogli misliti kako se radi o neznanju i slučajnosti, nakon svih ratnih i drugih iskustava građani RH i BiH moraju shvatiti da to nije slučaj i neznanje, nego se radi o krajnjoj korumpiranosti i neprijateljskoj infiltriranosti najviših razina državnih vlasti u RH i BiH. Ako i nadalje budemo pred tim zatvarali oči, znači da pristajemo opet biti žrtve kakve smo već bili 1990. do 1995.

Mnogi ozbiljni i objektivni analitičari već duže vrijeme upozoravaju da Srbija i RS zajednički i sve  agresivnije rade na uništenju BiH. Slažete li se Vi s tim tvrdnjama i zašto je tome tako?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Republika Srpska je srbijanska eksplozivna naprava koja izravno prijeti sigurnosti cijele jugoistočne Europe, s posredno i nesagledivom svjetskom širenju rata. Prisjetimo se kako i u kojim okolnostima je započeo Prvi svjetski rat.

Ovaj problem ima više razina. Jedna je srbijanska, u kojoj je sve jasnije da je dubinski ostala potpuno očuvana agresivna velikosrbijanska institucijska struktura koja je uspostavljena u čistkama koje su provedene u Srbiji krajem 1980-ih. Od 2000. do danas je skinut i uspješno zamjenjen potrošeni miloševićevski vrh te srbijanske institucijske piramide. Usporedite meta-govor novih malih kloniranih Miloševića, Ćosića, Krestića, Draškovića, Šešelja, Karadžića, Plavšića, Raškovića... u Srbiji, BiH i RH.

Druga razina je međunarodna i ona je kompatibilana sa kretanjima u Srbiji. Prije 20 godina svekolika kriza je razgrađivala europske komunističke sustave, a izvan Europe se događala Pustinjska oluja.

Sada traje svjetska gospodarska kriza, a europske integracije sve više sliče na bratski zagrljaj smrti Sovjetskog saveza,a očekuje se kad će rat u Iraku i Afganistanu krenuti i na Iran.

Sve više izgleda da bi svim ovim, srbijanskim i europsko-svjetskim, scenarijima i kombinacijama dobro došlo još jedanput potpaliti Balkan, baš kao i nekoliklo puta u 20. stoljeću.

U posljednje vrijeme se sve glasnije spominje uloga Milorada Dodika, nekadašnjeg poslanika paljanske Skupštine u zalaganju za granatiranje Zagreba, o čemu postoje, kako neki mediji navode, i materijalni dokazi. Da li Hrvatska treba podići optužnicu protiv njega?

PROF. DR. JURČEVIĆ: Dodik je tipična srbijanska figura niže vrijednosti, koju srbijanski projekt može jednostavno zamijeniti novim Dodikom iz svojeg inkubatora. No, kakva je situacija u Hrvatskoj, Dodik može biti savim miran, jer u vrhovima hrvatske vlasti i u hrvatskim medijima su srbijanski ljudi, koji sve češće i uspješnije uhićuju heroje koji su se prije dvadesetak godina suprotstavljali srbijanskoj agresiji.

No, Dodik koji je dosta potrošen politički i kriminalno, mogao bi - radi igre skrivača – biti zamjenjen u nekoj srbijansko-međunarodnoj kombinaciji.

Iako su predsjednički izbori u RH iza nas, ipak, ću Vas pitati: da ste izabrani, u čemu biste se bitno razlikovali u vođenju Hrvatske države od prethodnog predsjednika Mesića te aktuelnog predsjednika Josipovića, naprimjer?

PROF. DR. JURČEVIĆ:

EVIC: Mesić je samo u proteklih 20 godina, kao nitko u svjetskoj povijesti, odigrao veliki broj međusobno kontradiktornih političkih i idejnih uloga, što znači da je samo pokorno izvršavao naloge režisera. Josipović je kao složeni i tehnički veoma dobro odrađeni projekt doveden na predsjednički položaj. Međutim, Josipović, prema svojem obrazovanju, životnoj dobi i nekim postupcima pokazuje da ne želi biti samo figura koju netko miče, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li se najprije uspjeti u uredu riješiti nasljeđenih obavještajaca koji su mu inscenirali spašavanje od napada koje su oni sami organizirali. Nažalost, Josipović je u početnom kratkom roku povukao previše prosrbijanskih poteza u kojima bi se mogao potpuno utopiti.

Moje dosadašnje društveno djelovanje, te predsjednička kampanja i program su jasno pokazivali kakvoću državničkih namjera koje hrvatsku državu vide kao suvremenu, suverenu i socijalnu, te otvorenu za međunarodne časne i korisne partnerske odnose. Primjerice, više puta sam naglašavao da se prema strateškoj važnosti za RH na svih prvih deset mjesta nalazi BiH, a i obratno. Stoga sam rekao da bih kao predsjednik najprije posjetio BiH te učino sve da odnosi između RH i BiH budu sukladni njihovoj objektivnoj bliskosti i međuovisnosti.