User Rating: / 0
PoorBest 

Šerif ef. Delić, Imam novog džemata "Nur"- St. Louis

MOŽDA MLADI JESMO, ALI NEISKUSNI NISMO

Razgovarao: Š. Džidžović

Prvog aprila, baš na dan kada svijetom kruže prvoaprilske šale, Sent Luisom je krenula ozbiljna prièa o registrovanju novog – „treæeg džemata”.  Ova vijest ne bi bila neobièna u normalnim svjetskim muslimanskim zajednicama koje broje 70,000 ljudi. Na ovaj broj stanovnika ni sedam džemata nije mnogo. Ali kod nas, meðu Bošnjacima, ova vijest pukla je kao bomba jer se desio presedan. Prije samo nekoliko godina epitet „prvi džemat”, po broju èlanova, nosio je ICC (Islamic  Cultural Center), „drugi džemat” zove se Bosanski islamski centar na èelu sa imamom Kuniæem, a u aprilu ove godine „treæi džemat“ osniva se i postaje džemat „Nur“ na èije èelo dolazi imam Šerif Deliæ.

U žargonu Svjetskog nogometnog prvenstva, danas slika „džematskog prvenstva“ u St. Luisu izgleda potpuno drugaèija. Na tabeli ubjedljivo vodi Bosanski islamski centar i zasluženo nosi epitet „prvi džemat“. Na drugom mjestu je džemat „Nur“, dok samo dno tabele èvrsto drži ICC - St. Louis. Šta se desilo sa ovim džematom koji veæ godinama gubi sve „utakmice“ na terenu rado bih upitao njihovog „selektora“ meðutim, on demonstrativno (iako mu je u nekoliko navrata ponuðeno) odbija da bude intervjuisan za naš list, a ne dozvoljava nam ni pristup na teren.

Zato pišem o uspješnim džematima i njihovim imamima. O uspješnim biznisima i njihovim vlasnicima i tako dalje.

U današnjem 637. broju SabaH-a nek ostane zapisano da sam posjetio džemat „Nur” i nakon nepuna tri  mjeseca njegovog postojanja tamo zatekao skoro dvjesta mladih ljudi. Neka ostane zapisano da smo ja i moj sagovornik, Šerif ef. Deliæ bili jedini stariji od 32 godine. Zato sam ga izabrao da bude moj današnji sagovornik, koji  mi je rekao da je roðen 12. jula 1979. godine u Brnjicu, mjestu izmeðu Zenice i Kaknja. Otac Æamil i rahmetli majka Hamida mukotrpno su podizali njih petoro. Šerif – najmlaði pored još dva brata i dvije sestre, još kao dijete sanjao je o tome da jednog dana postane imam. Zato veæ u svojoj 13 godini odlazi u Sarajevo i konkuriše za upis na Gazi - Husrefbegovu medresu. Bile su to ratne godine pa umjesto u opsjednutom Sarajevu, Šerif upisuje Elèi Ibrahim Pašinu medresu u Travnku.

- I tako sam ‘94 krenuo u medresu u Travniku. Rat je bio i padale su granate, dvije su pale na našu medresu. Bilo je i gladovanja, hurme smo jeli i krili se u podrumu. U treæoj godini desilo se nešto strašno. Majka, koju sam volio najviše na svijetu, preselila je na Ahiret. Bio je to težak udarac za mene, i dan danas osjeæam u nosu miris njenih dimija. Cio je moj ovodunjalièki život tog trenutka naletio na jedan krah, i ja bukvalno 4 mjeseca nisam ni išao u školu. Tada sam imao 17 godina, sjedio sam kuæi i tugovao za majkom. Samo sam se Bogu dragom molio. Nakon tri - èetiri mjeseca vratio sam se na medresu uz veliko razumjevanje direktora i profesora. Meni je moja Hamida puno znaèila u životu, bila mi je podrška, - sjeæa se Šerif jednog od svojih najtežih trenutaka života.

Nekoliko godina kasnije, taènije 1998. Šerif Deliæ završava medresu i opet se budi tuga za majkom. Sveèana ceremonija završnika medrese obièno dolazi uz prisustvo roditelja.

- Popeo sam se na drugi sprat i gledao sve moje školske jarane kako radost dijele sa roditeljima. Moji nisu bili tu. Bolilo me je iako sam razumio oca da i on pati i da nije zato mogao doæi. Jednostavno nismo bili kompletni. Zapalio sam svoju prvu cigaretu i zaplakao. Hajde Šerife biæe ti k’o lakše ako zapališ, govorili su mi drugovi. Nije mi bilo lakše, ni danas mi nije lahko bez nje. Vremenom sam se trudio da mi majku zamijeni narod. Uživao sam na ramazanskim praksama gdje je puno naroda bilo oko mene. Volio sam ja narod i osjeæao sam da i narod voli mene, mada mi je otac govorio „u životu ako budeš tražio da ti ljudi pomažu, propast æeš” i savjetovao me „spas ti je da naðeš oko sebe malu, ali dobru grupu prijatelja koju vodi ista ideja, tako æeš uspjeti u životu.”  Što sam stariji sve više shvatam njegove rijeèi i mislim da je bio u pravu, - zakljuèuje Šerif ef. Deliæ.

Po završetku travnièke medrese, Šerif Deliæ veæ 1999. godine dolazi u Sarajevo i upisuje Fakultet politièkih nauka. Godinu dana na tom fakultetu bilo je dovoljno da Šerif shvati da taj poziv u suštini ne voli.

- Onda sam upisao fakultet Islamskih nauka jer su mi odzvanjale majèine rijeèi koja je govorila: „Sine ako si kreno u nešto, idi do kraja.” Fakultet islamskih nauka je nešto posebno. Kad sam krenuo na taj fakultet, otac mi je rekao: „Sine ja imam 200 i nešto maraka penziju. Kako æemo?“ Ja sam znao kako æu. Radio sam u prvoj godini u auto praonici da bih zaradio za sebe. Stanovao sam u Studentskom domu na Bjelavama odakle sam bio trèao ujutro u sedam na predavanje a potom u auto-praunicu. Istina, jedan hadžija me pazio i dobro plaæao taènije preplaæivao me je jer je znao gdje njegov novac ide. Bilo je to naporno pa nisam mogao izdržati. Prekinuo sam i to školovanje, - sa žaljenjem govori Deliæ.

Prvo samostalno iskustvo imama Deliæ efendija stièe u džamiji na Kovaèima u Sarajevu. Bila je to 2000-ta godina. Sticajem okolnosti u tu džamiju na akšam – namaz dolazio je  zamjenik reisu-l-uleme hafiz Ismet ef. Spahiæ koji je u Šerifu Deliæu prepoznao dobar glas i smisao za voðenje džemata. Predložio ga je da preuzme tek upražnjeno mjesto mujezina u Begovoj džamiji.

- Meni je to bilo nestvarno. Ja, koji sam kao djeèak sanjao o tome da klanjam u Begovoj džamiji, sada æu da budem mujezin. Mujezin biti je u stvari jedna velika èast, a posebno u džamiji koja predstavlja centralnu Balkansku džamiju. Tu èasnu titulu sam nosio punih šest godina, - navodi Deliæ kojeg prekidam pitanjem kada i kako se oženio. Sav ozaren u licu prièa o tim danima.

- Bila je to 2005. godina i ja sam još uvjek bio aktivan u studentskoj asocijaciji iako sam bio mujezin. Kao predstavnik studenata za Zenièko-dobojski kanton èesto sam kontatirao sa ministrima i borio se za studentska prava. Na inicijativu pjesnika i dr. Džemaludina Latiæa organizirali smo audiciju na kojoj smo trebali izabrati djevojke i momke koji æe èiniti hor ilahija i kasida. Tu se pojavila „ONA“. Iako je stidljivo stajala u æošku, ja sam je primjetio meðu 50 ostalih koji su se prijavili. Kasnije mi je rekla da se zove Dženana i da je završila medresu. Tada je studirala Fakultet islamskih nauka. Godinu dana kasnije, nakon ponuðenog braka Dženana mijenja svoje prezime Srna u Deliæ. Od tada do danas ona mi je „desna ruka“ u svemu uz dvoje djece koje nam je rodila. Kæerkica Sara roðena je 20. septembra 2007, a sin Imran je roðen 25. jula 2009. godine u St. Luisu, tvrdi Šerif i na moje pitanje koje zvanje dobijaju žene koje završe medresu odgovara da one dobijaju zvanje „mualima“ što u nekom slobodnom prijevodu znaèi uèiteljica. Njen zadatak u islamu je da svoje steèeno znanje prenese na žene, posebno u prilikama kada to muška strana džemata nije u stanju uraditi.

- Ta mulaima – uèiteljica, posebno ako se udala za imama, je od velike pomoæi Islamskoj zajednici. Od nje se svakako puno oèekuje i ona mora u svemu da vodi žensku stranu džemata – pojašnjava Deliæ.

Amerika

Iz daljeg našeg razgovora saznajem kako je Šerif ef. Deliæ došao u Ameriku.

- Kao što rekoh, bio sam mujezin Begove džamije u Sarajevu. Moj prijatelj Nevres Mustafiæ i ja sjedili smo na sofama ispred džamije kada mi je on rekao da mu nude mjesto imama u Salt Lake City-ju. On nije mogao otiæi pa bi kao mene preporuèio. Ja sam se kod kuæe konsultovao sa suprugom Dženanom o tome. I tako, nakon odreðenih dogovora telefonom, ja sam se u maju 2007. našao u tom gradu. Do tada je taj džemat imao oko 30 èlanova ali za 12 godina nije imao imama. Obzirom da u tom gradu, po meni, živi oko 6,000 Bošnjaka dolazak imama je preokrenuo situaciju. Kada je hafiz Bugari dolazio u Salt Lake City veæ smo imali preko 300 aktivnih èlanova. Aktivno su radile omladinske sekcije, horovi, predavanja su se redovno držala a i svakodnevna druženja nisu nam nedostajala. Bilo mi je lijepo tamo. Sjedinio sam se i kroz uzajamnu ljubav džematlija prema meni,  i sve je išlo kako treba. Možda sam i pogriješio što sam ih napustio. Znate, Allahovi putevi su puni iskušenja, -zakljuèuje Deliæ.

Došli smo tako i do dijela razgovora o St. Louisu. Kako je došlo do toga da preðe iz St. Louisa ICC – St. Louis, na èiji je to poziv bilo, kako je obavljao imamski posao u Sent Luisu i zbog èega je otišao u New Jersey. I na kraju, zašto se vratio ponovo u Sent Luis u novi džemat po imenu „Nur”.

- Sve je poèelo i mnogo toga se dogodilo u protekle dvije godine. Taènije prije dvije godine kada je ICC St. Louis bio organizator 13. Bošnjaèkih susreta. Odbor ICC-a na èelu sa imamom Hasiæem predložili su mi da preðem kod njih. Teško je bilo moj pristanak objasniti džematlijama u Salt Lake City-ju, ali sam odluèio i onda otišao u julu na godišnji odmor u Bosnu i Hercegovinu. Neka tehnièka pitanja smo riješili e-mailom i ja sam došao. Èlanovi odbora su mi rekli da svoj rad fokusiram na rad sa omladinom. Bio je to oktobar 2008 – Ramazan. Osnovao sam grupu mladih ljudi koji su djelovali pod imenom „Omladinski krug Medina”. Do maja, za samo 6 mjeseci imali smo oko 400 prijavljenih èlanova. Drago mi je što ljudi, koji su malo obrazovani i u Americi, su primjetili da naša omladina ima èip u sebi za oèuvanje naše tradicije i kulture. Samo ga treba na pravi naèin aktivirati. O njima prièaju, ovakvi su i onakvi su. Mi smo krivi što su mladi ovakvi ili onakvi, i što nemaju drugog izbora. Nismo im ništa ponudili osim kafana. Zašto im ne ponudimo nešto što odgovara njihovim godinama?

Pitanje omladine

Je li to bio jedan od osnovnih razloga podjele mišljenja dok ste radili u ICC – St. Luis džematu, ili nešto mnogo krupnije?

- Uglavnom je bilo svega po malo. Kada smo ojaèali „Omladinski krug Medina“, budi se druga strana prièe koja je protiv tih nekih naèela, a koja se izdaju sa vrha naše krovne organizacije IABNA. Mi smo održali jedno omladinsko druženje gdje su došli mladi iz Èikaga, Detroita i Atlante i družili se uz pjesmu na jednom, može se slobodno reæi, akademskom nivou. Dok su mnogi iz Amerike èestitali, jedna grupa ljudi iz džemata je to oštro kritikovala. U tom trenutku ja nisam imao nikakav konflikt, osim što je druga strana imala konflikt shvatanja. Nije se mogla naæi u tom modernom shvatanju pristupa omladini pa onda i džematlijama. Htio sam kroz jednu drugu prizmu eksponirati omladinu. Htjeli su da me zakoèe. Kako da me zakoèe kad ja znam da sada trebam nešto važno uraditi u životu jer se nalazim u starosnoj dobi izmeðu 30 i 40 godina. Ako sada ne uradim, neæu poslije nikada ni raditi. Nisam ja to izmislio, to je jednostavno tako, jer je Bog to tako ostavio. Podsjetit æu vas da je prva generacija muslimana, ashaba Poslanika s.a.v.s bila uglavnom grupa mladih ljudi od 18 do 25 godina. Teško mi je kad èujem kritike upuæene meni i mladom imamu Enveru ef. Kuniæu – kao, mladi smo i neiskusni. Možda mladi jesmo, ali nismo neiskusni - sigurno. Iza nas je preko deceniju ozbiljog rada i odliènih rezultata. Zar to postižu neiskusni, pitam ja vas? I nismo ja i Enver efendija jedini. Hvala Bogu u Americi imamo sve više mladih, sposobnih odliènih imama.

Da se vratimo dogaðanjima u ICC-u. Sve što se desilo je proizašlo iz konflikta nerazumjevanja jednog modernog stava i druge uhodane šeme rada. Da pojasnim. Meni je puno draže vidjeti kad u džamiji ima 50 ljudi, nego dva èovjeka. A tih 50 ljudi, po nekima, a znamo mi otprilike ko su ti, èim doðe 50 ljudi - to je veæi pritisak na rad jer ljudi imaju svoje prijedloge. To je njihovo pravo. Ako se mi imami pozivamo da smo vjerouèitelji od poslanika, i ako se pozivamo na onaj dokaz da je ulema i imami nasljednici poslanika, zašto mi koristimo u liène svrhe te èasne titule. Mi zbog svojih nekad liènih interesa, ne govorim pojednièno, (ima ih takvih, nek se naðu sami u ovoj prièi), zaustavljamo jednu masu i proces buðenja islama i Bošnjaka onda postavimo pitanje gdje je naša odgovornost pred Bogom. A kako æeš sve to probuditi ako ne probudiš to u omladini. Ja sam na zadnjoj džumi pitao džematlije: da li æe ovdje biti Bošnjaka - muslimana za 20 - 30 godina, ako bude pristup omladini ovakav kakav jeste.

Bošnjaci u Sent Luisu

U Sent Luisu imamo jednu od najljepših džamija u dijaspori. Ona je dokaz bošnjaèke snage. Ne može meni neko reæi da Bošnjaci su mutavi – k’o što sam slušao. Ili Bošnjaci ne mogu - Bošnjaci ne daju. Ko bolan ne daje!? Mi imami æemo odgovarati i pred Bogom i pred ljudima. Mi imami moramo shvatiti da moramo prihvatiti kritiku. Džematlije molim, kad prilaze svojim imamima, da im prilaze sa jednom toplinom i da mu ukažu na nedostatke. U ovom kontekstu ja smatram da Bošnjaci, posebno u Sent Luisu su dokazali da žele, mogu i hoæe. Pitanje je modusa, kako da mi saèuvamo zajednicu i kako æemo našu naninu mahramu saèuvati. Kako baklavu saèuvati?

Ne slažem se sa onim koji kažu: „Nama je bitno muslimane saèuvati ovdje a u Bosni bit æe islama“. Slušao sam dr. Muniba Maglajliæa na fakultetu koji je rekao da je usko vezana bošnjaèka tradicija sa vjerom islama jer je proistekla u dobrim Bošnjanima. A sad ti doðe neki imam ili neki voða ove naše zajednice i govori ti da mi toliko ne trebamo vezu sa Bosnom. Nama je veli, bitno da saèuvamo ono što imamo ovdje, i da saèuvamo islam ovdje. Ne slažem se nimalo sa ovakvom konstatacijom, - završava pomalo ljutito Šerif ef. Deliæ. Dok on kratku pauzu koristi da proguta gutljaj hladnog napitka koji na 38 celzijusa stoji ispred njega koristim priliku da mu postavim „škakljivo“ pitanje:

Jesi li ti demonstrativno napustio St. Louis?

- Nisam. Odlazak iz Sent Luisa meni je mnogo teško pao. Èesto citiram rahmetli Izetbegoviæeva koji reèe: „ostani uspravan - kako æeš pognute glave, kud god da kreneš èeka te smrt...“

Kad sam ušao u avion da odem iz Sent Luisa, krenule su mi suze. Otišao sam ponižen. Ponizili su me pojedinci, mada ja od tih pojedinaca ne oèekujem nagradu - nego od Allaha dž.š. Ovdje Bošnjaci u Americi i Bošnjaci svugdje, kakvu god da prièu znaju o meni – dokaz te prièe je da sam se ja ponovo vratio, i da me nije stid onog što se prièa a nije istina. To što su mi stavili na leða – bujrum, ja sam sad ovdje i želim biti imam koji æe na islamsku zajednicu gledati onako kako su dokazali vjekovima to naši stari, da ustrajnost u radu u jednom modernom maniru donosi rezultate.

Zato u svom buduæem radu želim akcenat baciti na rad sa ljudima sa kojim želim promovisati naš lijepi bošnjaèki islam kroz razne aktivnosti. Konflikt jeste bio, a ja kad je u pitanju konflikt, ne volim da tu pravim neke šeme, nego se ja povlaèim u skladu sa uputom našeg Poslanika s.a.a.v. koji je rekao: „Ne ulazite u rasprave, jer je rasprava šejtanski posao.” Ja, da bih smirio strasti i umanjio eskalaciju konflikta do kojeg je bilo došlo, sam se povukao.

U svemu tome imao sam uz sebe jednu malo veæu grupu ljudi koji su me hrabrili i podržavali. Najveæi moj problem u svemu je bio taj, što ja nisam imao sreðen svoj status u Americi, pa sam bio uslovljavan sa raznih strana.  Sada je hvala Allahu i to sreðeno pa æu uskoro dobiti i „Grin kartu”.

Hizmet

Kada si otišao u New Jersey, radio si za tursku humanitarnu organizaciju „Hizmet”. Reci nam nešto o toj organizaciji.

- Da, sitina je. Pet i po mjeseci sam radio za tursku organizaciju „Hizmet”. To je organizacija koja se u sklopu svog programskog rada jednim dijelom bavi pitanjem zbližavanja muslimana Balkana. Kad se sve to desilo u ICC-u, ja sam dobio ponudu da odem u Clifton (New Jersey). Hizmet znaèi usluga, ali u ovom sluèaju konkretno znaèi usluga široj islamskoj zajednici a ne pojedincu. Znaèi hizmet vjeri u ime Allaha dž.š. Znaèi da si svakom èovjeku na raspolaganju za sve njegove probleme. U toku mog rada u tom periodu obilazio sam naše džemate na istoènoj amerièkoj obali. Tom prilikom imao sam priliku sresti se i sa osnivaèem i liderom „Hizmeta“, sa šejhom Fejtulahom Gulenom. On je lider koji se prije svega jako poštuje zbog djela koje ostavlja iza sebe. Takav jedan lider treba i nama u bošnjaèkom korpusu koji æe nas voditi i zaustaviti djelovanje po nekakvoj inerciji. Kad sam vidio u Cliftonu da u radiusu od nekoliko milja postoje èetiri turske škole, to me je oduševilo.

U sebi sam istovremeno imao potajnu želju da se nekad ponovo vratim u St. Luis svojim džematiljama koje sam zavolio i koji su mene zavoljeli. To više nije pitanje novca, ili plaæe ili zarade. To je pitanje ljubavi koja ljude veže i nema nikakve veze s plaæanjem. Alah mi je ispunio želju i sad sam ovdje.

Ovaj džemat je tek osnovan ali ga èine dobri, mladi i sposobni ljudi. Neka imena æu spomenuti, pa nek mi halale oni kojih se ovog trenutka nisam sjetio. Imamo jako dobre ljude i džematlije koji vode novi džemat „Nur” kao što su Amir Kundaliæ – predsjednik, Besim Hajriæ – potpredsjednik, imamo Aliju sekretara, imamo Nizama blagajnika, imamo Nedima koji je pomoænik blagajnika, imamo Kenana Kadiæa koji je u odboru za omladinu, imamo Amela Huseinoviæa, imamo Nasera Turnadžiæa koji je u Nadzornom odboru.

Ljudi kad vole imama - nikad ga neæe ostaviti, zakljuèuje na kraju Šerif ef. Deliæ za naš list.