User Rating: / 0
PoorBest 

RUŽNE (LIJEPE) STVARI

dr. Dželal Ibraković

U Bosni i Hercegovini se dešava puno lijepih stvari koje se prosto utrkuju koja bi se više nagizdala i dala kao poklon ljudima koji bi trebali po ko zna koji put da izađu na izbore i da se po dobrom sjete i sadašnje vlasti, a uz put i da saslušaju brojne druge stranke koje se nude kao spasioci, a njihovi lideri ne tako i rijetko i kao Vili Brandtovi ovih nesretnih prostora. Da će Beograd (i uz njega obavezno i Zagreb) biti značajna varijabla predstojećih izbora u BiH, pa skoro da i nije neka nepoznanica, jer su Beograd u kontinuitetu, a Zagreb mnogo gorljivije ranije, bili faktor koji je dobro uticao na sva tri konstitutivna naroda. Beograd je u posljednje vrijeme za sva tri naroda mjesto okupljanja gdje se još uvijek može spasiti nacionalna podijeljenost. Tako Beograd vješto manipulira sa (ne) podrškom trećem entitetu, a to godi uhu velikog broja gorljivih zagovarača upravo treće jedinice koja će ličiti na državu. Imaju takvi, doduše, odavno spremnu ideju Herceg Bosne sa razrađenom organizacionom šemom koja se nikada nije do kraja ugasila. Kod Srba u BiH je bitka za naklonost zvanično Beograda (ali i nezvaničnog , čini se, još više) uvijek bila osnovna stvar koja ide do praga proglašenja nezavisnosti RS i prisajedinjenja sa „maticom“. A nema bolje prigode za takve priče nego što su predstojeći izbori, ali i svjetsko prvenstvo u nogometu na kojem je pobjeda protiv Njemačke u grupnoj fazi takmičenja dočekana kao značajan mobilizirajući faktor patriotizma kojem se priključuju kada je nogomet u pitanju svi, ili barem svi. Od bivših republika na ovom svjetskom prvenstvu se nalaze Srbija i Slovenija. I jedna i druga su dosta uspješni u predtakmičenjima i sada umjesto da se ljudi dive nogometu, pa i da navijaju za susjede, i ti uspjesi se ili ljubomorno čuvaju samo za „nas“ ili se od „drugih“ minimiziraju i nimalo se ne tretiraju i kod jednih i kod drugih kao sposobnost šutanja lopte. Odlazak u Beograd predsjednika SDA sa delegacijom, a od ranije tamo ide HDZ BiH, izaziva mučne (pred) izborne rasprave u kojima se koristi i Ilija Jurišić i još jedan novouhapšenih (pa puštenih) M. Salkić. Sve to govori o mnogo toga što se vrti i visi u vazduhu i ima šansu da bude tumačeno i ovako i onako. A najčešće ‘ nako. Kao da se ljudi igraju nemuštih razgovora u kojima je svaka opcija uvijek otvorena: od dijaloga, do novih eskalacija. Pa i rata, ne daj Bože, gluho bilo..

Avion, imovina, neutralnost...

Kvar aviona kojim je trebao u toj trci mira prema Beogradu odletjeti dr Haris Silajdžić je izgleda pogodovalo predsjedniku najjače bošnjačke strane da on ode u posjetu Beogradu. Da nema ovih podzemno, prizemnih, podrazumijevajućih i podmetajućih elemenata ovo bi svakako bila bez ikakve zadrške jedna lijepa vijest nakon što je Skupština Srbije usvojila osudu zločina zvanog genocid u Srebrenici, te stalnih pokušaja medijacije i SAD i EU da dođe do otvaranja dijaloga i uspostavljanja mira koji neće biti samo puko odsustvo rata, ili nastavak rata sredstvima propagande, laži, podvale, falsificiranja, ali i neriješavanja pitanja imovine bivše SFRJ. Jer Srbija se u slučejevima Dobrovoljačka, pa i drugim slučajevima proilježno očitava da je nastavljač i pravni sljedbenik SFRJ, ali kada je u pitanju imovina i ona se pojavljuje samo kao zainteresirana strana. A obzirom da je za imovinu „zainteresirana“, a u ratu „nije učestovala“ (ali kao „neutralni“ nastavljač koristi pravna sredstva čime pokazuje svoju itekako prisutnu „zainteresiranost“) onda je potreban dijalog koji će stvari vratiti na državni okvir (BiH- kao što je prijedlog da se i vojna imovina knjiži na državu), čime će se malo olabaviti i priritsak M. Dodika koji je zajedno sa RS privatizirao odnose sa Srbijom, baš kao i do juče HDZ odnose sa Hrvatskom. Tu se negdje nalazi i lijepa strana ove kompletne priče, bez obzira što su mišljenja podijeljena i često na granici potpune osude („izdajnici“), pa do glorificiranja ovog poteza. Ono što je jasno jeste da je rukovodstvo SDA učinilo jedan rizični potez pred izbore, ali potez koji im se može vratiti ili obiti o glavu. Obzirom da je penzionerima obećano da će doći do povećanja penzija (a ne smanjenja kako je prvobitno bilo najavljeno), onda je očekivati jednu stabilniju klimu barem kada je politika u pitanju i uzimanje predaha za izbore. A da će ovi izbori možda biti najbezobzirniji do sada pokazuju mnogi pokazatelji ovog ranog zagrijavanja.

Ko to želi srušiti neizgrađeni spomenik?

I još jedna vruća tema dodatno podgrijava atmosferu, ali je i ona u tipično BH. rašomonskom stilu. Radi se o inicijativi da se podigne spomenik u Sarajevu Ivanu Pavlu II, papi koji je pohodio Sarajevo. Ovdašnji mediji se uveliko bave pitanjem više ko bi i zašto srušio spomenik koji još nije ni izgrađen (?), a sve navodno zbog nekih nespretnih izjava „nekog“ (navodno) imama. Ovakve konstrukcije i jesu moguće u zemlji u kojoj se realitet tumači iz različitih pozicija koje su ne rijetko i dijametralno suprotne. Najgora stvar i jeste što svaka do njih ima pretenzije da postane (jedina) zvanična verzija. Uzalud se tim povodom morala da oglasi i Islamska zajednica u BiH i i Reis-ul-ulema lično (oni su odbacili sve te špekulacije), kada su u javnost već procurile informacije čije ciljeve teško može da bilo ko tačno procijeni. Ali po rasporedu aktera, makar oni i nemaju svoje ime i prezime, govori da se sve uklapa u vladajuće stereotipe. A kod stereotipa je barem „jasno”: ako se već i nije nešto dogodilo, vjerovatno će se dogoditi. Više od svega jeste činjenica da i Sarajevo i BiH gaje lijepo sjećanje na ovog papu koji je u nekim teškim vremenima znao da se javno odredi i koji je uložio velike napore na uspostavljanju mira i razumijevanju patnje običnog čovjeka.

Jedna tužna vijest se nekako škrto progurala među velike (pred) izborne vijesti u BiH: u Beču je preminuo Bogdan Bogdanović, vrsni arhitekta, dokazani antifašista, gradonačelnik Beograda pred samu agresiju, čovjek koji je pometen u Miloševićevoj antibirokratskoj revoluciji. Njegova knjiga „Mrtvouzice“ objavljena pred samu agresiju na BiH je jedna je od rijetkih vizionarskih knjiga koje su najavile zlo jednog neostaljinističkog fašizma koji se pojavio u Srbiji, ali i širom Jugoslavije, tih godina. I sam je morao da napusti Srbiju (ostajući izvan kao prognanik) i bez dlake na jeziku je znao da kvalificira ono što se dogodilo pravim imenima. Pripada plejadi ljudi poput Ivana Stambolića, Latinke Perović, Slobodana Inića, Nebojše Popova, Radomira Konstantinovića, Zagorke Golubović, Nataše Kandić... Spisak jeste zaista impresivan i na njemu ima zaista mnogo i drugih, te on budi nadu, ma koliko vijest o smrti bila tužna, jer i smo pominjanje ovih ljudi i žena otvara perspektive za mogućnosti jednog drugog i drugačijeg života sa susjedima koji nisu arogantni, koji poštuju svoje, ali i tuđe, koji smirenim dijalogom, a ne bukačkim parolama, zasnovanim na etnocentrizmu, rješavaju probleme na jedan ljudski, civilizacijski, tolerantni način. Blagi Bogdanovićev glas jeste dio te nade i tog realnog projekta i u svakoj neizbježnoj situaciji otvaranja takve vrste dijaloga (a to dolazi htio to neko ili ne) bit će i toga glasa. Na svu sreću, pa ovom planetom hode i na njoj ostavljaju trag svojih svjetlih koraka i takvi ljudi.